ne znam kad...i ne znam gdje...hodat ćemo istom stranom ulice

Ne ljubi me nocas
bit ce suza, stihovi ce teci
ne slusaj me mala, jer ces cuti
sto ne zelim reci i nije istina
sve je to od loseg vina


ja nisan neka iskusna osoba po nekim životnim pitanjima. u svojih dva miseca do osamnaest godina nisan stekla nekih životnih mudrosti da bi mogla pametovat ili davat savjete nekom. ali ono šta dobro znan i šta san ispraksirala, mogu čak reć i doktorirala na tome i smatram se kvalificiranom da kažem i upozorin vas sve da se ne nalivate ko stoke i ne radite gluposti s kojima si pritom uništite ostatak svog života. učite na greškama. jer da, to su samo greške. ne kažem ja da se sad vi ne nalivate. opijajte se ljudi koliko oćete i koliko možete, ali u granicama normale, tako da zadržite ili bar malo utječete na svoju svijest. kad želite donit neke odluke ne donosite ih u pijanim stanjima, nego pričekajte da se otriznite pa onda djelujte. sljedeći put kad se opijete i kad vam na pamet budu padale sulude ideje sitite se...ili si zapišite negdi na ruku...SVE JE TO OD LOŠEG VINA.

svaka njena riječ još uvijek boli
iako već dugo nije tu
srce još ne prestaje da voli
da voli nju
nije lako naći prave riječi
ove noć kad se dijeli sve
ostao sam sam
ostao sam sam
jer ona nikad vratiti se neće
nikad više

sidila san s pakyslavon večeras na prokurative. u hotelu preko puta je bila muzika uživo. svirala je ova pjesma na početku mog posta. nije stvar u pjesmi koja je predivna. stvar je u atmosferi. pjesmu sam od onda čula dosta puta. pustila bi je na compu ili na liniji ili je čula na tv-u, na radiju...nije stvar u tome.
kad sjediš onako na skalama kad je noć okolo tebe, zvijezde, topao zrak, veseli ljudi oko tebe pjevaju i plešu, zgodni riječanin ti ponudi piće...drukčije je nego kad sjediš u sobi slušajući iste zvukove, gledajući iste stvari... ovo večeras je bilo dukčije... nisam toliko vješta s riječima da bi mogla sročit kako sam se osjećala u tom trenutku kad sam čula tu pjesmu... ali sve što sam osjetila je bilo pozitivno. ostavila sam iza sebe sav bijes, ljutnju, tugu i razočaranost koju sam osjećala do tada i sjetila se kako je nekad bilo dobro. obuzeo me neki osjećaj nostalgije, vratila mi se neka stara sreća i kroz glavu su mi prošle neke vesele romantične misli. to je pravo iznenađenje i promjena ako uzmemo u obzir moje raspoloženje zadnjih par dana. vrtile su mi se neke misli po glavi, neka sjećanja, neki zaključci. mislim da većinu vremena provodim ljuteći se, da postajem frustrirana i ogorčena, da nisam usredotočena na one stvari u životu koje me vesele, premda takvih stvari nema puno, ali ono malo šta ih ima, vješto ih skrivam i ne dam im da dođu do izražaja. mislim da bi ih trebala oslobodit ono malo veselih i pozitivnih misli koje su tu negdje, ali prelijena sam da ih potražim. nešto nekad sakriješ iz nekog neobičnog razloga i poslije zaboraviš gdje si ih sakrio. zatim zaboraviš i da postoje, sve dok jednog dana slučajno ne naletiš na to nešto. ali prije nego se usredotočim na pozitivne stvari trebam se riješit negativnih, da ne bi ubile one pozitivne. morala bi stvarno riješit neke stvari s nekim ljudima, i riješit se nekih ljudi općenito. jer iz nezdravih odnosa se stvara samo previše loše energije koja loše utječe na tebe. nije to dobro. čemu se pretvarat kad to ne vodi ničem. neke osobe ne poznaješ dovoljno, ali nemaš ih želju upoznat. neke osobe poznaješ i predobro, a želiš da ih ne poznaš toliko. i usredotočiš se na njih dok ima osoba koje ne poznaješ dovoljno, a htjela bi ih upoznat. ja bi osobno htjela bolje upoznat par osoba. i htjela bi bolje upoznat sebe i svijet oko sebe. proširit svoje horizonte...

will you still recal my name
and the mont it all began
will you release me with a kiss

kako je žalosno gledat nekog kako svaki dan sve više i više propada a ti nemaš mogućnost da mu pomogneš. kako je žalosno gledat kako se neke osobe pretvaraju u druge osobe ili bolje rečeno, kako neke osobe malo po malo nestaju, ne pretvaraju se u ništa, nego nestaju i ostane samo kostur one osobe što je bila prije. i koliko god pokušavala izvlačit tu staru osobu, ova nova je jača i ona opstaje. nekad samo odustaješ. nekad se prepustiš tome. jednostavno te nije briga. jer niko drugi oko tebe se ne trudi, zašto bi se ti onda trudio. čemu sve to? prošlost se ne vraća.
ali nedostaju ti dani kad si se iskreno smijala...
nekad imaš posebnu potrebu da se potrudiš više nego inače. da ne nestaneš. da se ne ugasiš. ali ne možeš. ne daš se. ne želiš živit ko stara naivna i glupa osoba. ali ne želiš ni kao nova zla i proračunata. ima li sredine...one zlatne sredine o kojoj je aristotel govorio. možda je zlatna sredina mit. imaš jednu stranu. imaš drugu stranu nečeg. dvije točke. nije li logično da ćeš se zadržat na jednoj točci. u sredini nema ništa. nema odredišta. samo put. logično je da ćeš se pri putovanji zadržat na putu. ali put te samo vodi odredištu. u mnogim slučajevima sam put nije odredište.
ali ima onih rijetkih.
osobno. ne volim putovati, volim doći negdje bez da putujem. nestrpljiva sam. ali kad malo razmislim, put je pravi cilj. put k smrti, ili kraju života ako se to čini blaže. svima nama smrt je suđeno odredište. ali ono nije bitno. bitan je put. a život je put.

Jos ti se radujem
a nemam zasto biti ponosan na nas
jos ti se radujem
i svoje tajne tebi govorim na glas
k'o da sve je s nama isto kao prije
a nije

imam te neke flashbackove. sjetim se stvari. odjednom. ništa me ne podsjeti na to, samo se jednostavno iz čista mira sjetim. sjetim se urbana. amara. kamena. klupe. onog balkona. zagrljaja. ključa. vrta. peristila. klavira. poruke. starca. gitare i prolivene boce vina. gledanja na kalendar. st rive. tropica. bačvica. pjesme. par ljudi. nekoliko razgovora. majce. fotoaparata. sangrie. kafića. gledanja u more. ledenog čaja. fibre. stiha od bon jovia. grižnje savjesti. smijeha. onog pogleda. najglupljeg filma kojeg sam ikad pogledala. lošeg vina.
ponekad se razne stvari vrte u mojoj glavi bez ikakvog razloga. i znam stalno slušat jednu jednu pjesmu bez da je zapravo slušam. ona se samo vrti, dok se sjećanja vrte u mojoj glavi prateći ritam pjesme.
neke pjesme ne mogu upalit. neke slike ne mogu pogledat.
prijateljica me je zamolila da izbrišem par slika. ono što sam joj ja odgovorila je da je lako izbrisat slike...ali uspomene nije... i to je istina... uspomene ti ostanu zauvijek urezane u neki djelić tebe. i možda ti se čini da si ih zaboravio... ali jednog dana... od nikud se pojave ponovo i sve se vrati na isto...
i sav onaj trud je uzalud...

Ja plovim miran
bas kao da jos te imam
i lazem da sve je dobro
i da bolje ne moze, a moze

Ja znam da moze
i znas da moze
i lazem da sam za te
ipak drukciji od svih bivsih

She lies and says shes in love with him, cant find a better man...
She dreams in color, she dreams in red, cant find a better man...
She lies and says she still loves him, cant find a better man...
She dreams in color, she dreams in red, cant find a better man...

-sićaš se da san ti reka da virujen u tebe, da virujen u tvoj izbor
-da
-ipak iako sam vjerovao u tvoj izbor, nisam baš bio siguran da je pravi. Nisi bila sretna, ni u jednoj rečenici gdje si opisivala svoju sreću nije se spominjao on. Ali ja i dalje vjerujem u tebe. Ne vjerujem u njega, nego vjerujem u tebe. I tražim isto od tebe. Da vjeruješ u sebe. U svoje odluke. Ako misliš da si postupila ispravno, drži se toga, ali ako imaš malu mrvu sumnje odustani jer kad te vidim ovakvu svatin da nije vrijedno toga. Ako ti stvarno fali toliko i nakon ovoliko vremena znači da tu ima nešto od čega se ne smije odustajati.
-fali mi. Eto. Izgovorila sam to. Fali mi. Ali nemam sumnje. Jednostavno ja i on nismo jedno za drugo. Imamo vrlo nezdrav odnos. Jedva da se viđamo, kad se vidimo, stalno se svađamo, ne možemo se podnit. Zovemo se samo kad je nešto hitno. Očekivala sam puno više od svega. Ovo nije baš i neka veza. Ne smijemo si bit u blizini. Loši smo jedno za drugo.
-on je loš za tebe, u to se slažem. Ali mogu se kladit i sa sigurnošću ti kažem da si ti vjerojatno najbolja stvar koja se dogodila njemu u onom njegovom bijednom životu.

i možda nikad nisam htio ovako kao noćas
da ti poželim najljepšu laku noć...

ima jedna ta večer koje se sijećam...u vrtu...ne znam točno koliko je vremena prošlo...čini mi se jako puno...davno je to bilo...s druge strane, prošlo je isto tako i jako malo vremena, vrijeme leti, čini mi se kao da je jučer to bilo, ali prošlo je vremena...
svjetla su bila kao prigušena... na sredini vrta se nalazila velika fontana iz koje je dopiralo lagano, ali blješteće svijetlo. ružičasti cvijetovi su rasli. bile su tu i klupice koje su bile poredane u krug preko cijelog vrta. samo još troje ljudi je bilo tu... dvoje je sjedilo na klupi do...na onoj prvoj klupi... dok je jedna osoba šetala okolo... ne znam da li mi se to činilo, ali svi su bili sretni...bar oni prisutni... oni koji nisu bili otišli su davno prije... čulo se kako je voda tekla polagano...skoro nečujno...savršeno je bilo...vrt je bio prekrasan noću...
...nikad ga prije nisam vidjela...ne zaista...ne takvog...možda je to bio prvi put da sam ga zaista vidjela u pravom svjetlu...vjerojatno i jedini put... nisam ga više vidjela poslije te večeri... jesam...ali ga nisam gledala... nisam ga nikako pogledala... osim onako s nostalgijom...

ljubomorno čuvam ove nježne sate
da me uvijek prate dok nisam tu

nedostajat ćeš mi
ne volim te više
i sada kad gledam
ove ljetne kiše
sjetim se nas
naše radosti
naše tuge
bez tebe su noći tako tužne
i tako duge
bez tvog osmjeha
tvog pogleda
ne znam kako dalje
kako ću bez tebe
samoća mi srce grebe
ali ne volim te više.
predugo si bio tu
predugo si mi davao nadu
i kako dalje?
što sad?
moj život još je mlad
Ali ti si bio moje sunce poslije kiše
i sada kad te nema
tko će da me zgrije
da me toplinom umije
tko će ruku da mi pruži
bez tebe su kiše duge
a oblaci sivi još duži
ali ne volim te više.

napisala sam ovo ovo ljeto. mislim da je bio početak sedmog mjeseca. znam da je padala kiša. a mene su kao i uvijek obuzele moje depresije, melankolije i nostalgije. izašla sam na balkon i sjela na pod. mislim da je bio hladan pod, ali ipak, bilo je ljeto. zaboravila sam kako je to kad izađeš na balkon i toplo ti je. zaboravila sam kako je to kad pada kiša, a nije ti hladno. već je predugo hladno. želim nazad. želim ljeto. ali ne želim naprijed. želim nazad. možda jer svi previše očekujemo od ovog ljeta. imamo planove, veselimo se, iščekujemo. i imam osjećaj da će nešto krivo krenuti. prošlo ljeto je bilo neobično. prošlo ljeto je bila apsolutna prekretnica u mom životu. nisam ista osoba od prošlog ljeta. možda jer sam prošlo ljeto započela živjeti. makla sam se s onih skala. makla se s jedne točke. a zaglavila na drugoj. ovo ljeto...nadam se da će bit dobro...ali nekako osjećam da je ovo ljeto rastanak. oni odlaze...a ja ostajem. kao i uvijek ostajem, ne mičem se. i bit ću apsolutno nemoćna. okrenut će leđa i otići, a ja ću samo gledat kako odlaze. otišli su davno svi...osjećam to, ali ovaj put to neće bit samo metaforički, ovaj put će stvarno otići. ovo nam je zadnje ljeto. zato ne želim naprijed...želim nazad... onda kad se nismo zamarali malim stvarima... usredotočili smo se na sebe i na zabavu. i bilo je dobro...bilo je nevjerojatno...takvo nešto se ne može ponovit...toga se i bojim, da se neće ponovit.
skrenula sam s teme. vratimo se na pjesmu...napisala sam je ovo ljeto na balkonu dok je padala kiša. napisala sam je uvjerena u svoje osjećaje, uvjerena u svoje stavove i svoja razmišljanja. nisam ni znalda da ću ih do današnjeg dana promijenit nekoliko puta. ali tada sam tako mislila. i tada sam bila sama. to je možda jedina stvar koja se nije promijenila. i tada sam bila sama...

Hladno mi je.
Nemam njega da mi srce grije
Otkucava sat u daljini
A ja plačem u tišini.
Nebo je sivo.
Baš kao i moja duša
Nema tko da je sasluša
Pada kiša
A ja postajem sve manja i manja
Sve tiša i tiša
Pjesme pišem
Jer ne mogu da dišem
Od ove tame u sebi
Od tuge
Od samoće.
Moja duša slobodna da bude hoće
Ali lanci je drže
Okovana je njima
I ne može više da se bori
Nema snage
Nema nade
Nema nikog da je voli.

Napisano istog dana. Bar znam da je bilo hladno. Možda ne drugima, ali meni je. Meni je uvijek hladno. Ljeti se pokrivam dekom. slaba cirkulacija valjda. i sada mi je hladno. sad sam svjesna da kada sam pisala ovu pjesmu nisam imala pojma što je hladnoća. nakon nekog vremena ću se možda osvrnut na ovi post i shvatit da može bit još hladnije. idem si spremit topli kakao. zagrije me. ne toliko koliko on. ali zagrije me. dok on nije tu imam kakao.

Jednoga dana u novinama je osvanula priča
da se djevojka zbog ljubljenog mladića ubila.
Prije smrti poslala mu je oproštajno pismo:

''Dva svijeta mi smo,
nikada skupa mogli biti nismo.
Bio si mi sve na ovome svijetu...
Voljela sam svaki dio tebe,
i zbog toga proklinjala sebe.
Pratila sam svaki korak tvoj
i priželjkivala da si moj, samo moj...
Zbog tebe sam se zamalo ubila
dok te je druga pred mojim očima ljubila.
Svake noći;
u mislima su mi bile tvoje smeđe oči.
Htjela sam te preboljeti,
htjela sam te prestati voljeti,
htjela sam te zaboraviti pomoću pića,
al' sam te opet osjećala u svakom dijelu svoga bića.
Čim sam te ugledala: crna kosa, plave oči...
Znala sam: zaboravit te nikad neću moći....
Zbog tebe sam morala kroz pakao proći
i do ove točke doći.
Bio si mi ljubav prva,
a ja za tebe od te ljubavi niti mrva.
Nosila sam te u krvi,
a sad će njome da se hrane crvi.
Kad se vrate lastavice jata
više neće biti mojih ruku da se smjeste oko tvoga vrata.
Molim te shvati; svu sreću želim ja ti
Al ne želim više sama čekati sumorne zore,
ovo je jedini izlaz iz ove noćne more.
Znaj da te ne krivim ni za što,
voljela sam te ti mene nisi i to je to!
Samo te jedno molim povremeno mi na grob donesi jedan mali cvijet!''

Nakon 2 dana u novinama osvane druga priča.
Na grobu dijevojke nađoše leš mrtvoga mladića.
Obitelj što je donijela cvijeće svojim mrtvima
našla ga je s nožem u prsima.

Kad je došla policija i uspostavila mir
u njegovoj ruci našla je krvavi papir...

''I ja sam volio tebe,
al' me ovaj život sjebe.
Gadim se sam sebi
jer pravu ljubav nisam mogao pružiti tebi.
A volio sam te svjedok mi je Bog
sad kad te nema kao da nemam nikog svog.
Gurao sam te stalno od sebe,
jer nisam htio uništiti i tebe.
Nisam htio da patiš,
a tisuću sam puta poželio da mi se vratiš.
Ljubav je kuja
koja te na sve načine sjebe,
ljubav je crna guja
koja me odvojila od tebe.
Ne želim više biti tuge i boli rob,
jedina želja mi je da s tobom dijelim grob.
U zoru kad mi srce prestane da lupa,
kad nismo mogli za života,
u smrti ćemo biti skupa!

ovo san našla negdi i morala san stavit jer je pretužno...tragično rekla bih...stvarno sam ostala pod dojmom...skoro san se rasplakala...a ja ne plačem često...osim kad je stvarno nešto tužno pa bi bia red da plačen...ponekad se i ja sama zapitam jesam li ja čisto zlo...plačem kad mislim da je situacija to zahtjeva...suze bi trebale doć same od sebe...kao proizvod tuge koju više ne možeš držat u sebi...
možda ja imam kapacitet od puno gigabajta...možda mogu držat puno tuge u sebi

svirala je world hold on...čula se odnekud...valjda je u blizini bia kafić...svijetla su bila prejaka. tako su mi smetala, tako san tila da ih neko ugasi. nemoguće. ali iz iskustva sam znala da se i nemoguće stvari mogu dogodit. nisam vjerovala u to, ali neke su se stvari prominile. Još uvijek vjerujem da je dosta nama nemogućih stvari moguće. lakše je vjerovat da je nešto nemoguće nego se potrudit i omogućit to.
ne znam ko se potrudio, ali i nemoguće je postalo moguće. i sad svaki put kad se čujem tu pismu sitin se jakih svjetala koja su mi probijala glavu koja mi je ionako pulsirala od boli. još se sjećam i kuće i auta i puteljka kraj kuće. vjerujem da je i par stabala bilo tu negdje. nisam sigurna. samo znam da sam šetala cementiranim putem spotičući se o vlastite noge. ravnoteža mi nije bila jača strana. ne znam jesam li bila sama. vjerojatno nisam, ali ne sjećam se da je iko oko mene govorio. troje ljudi je još bilo tu mislim. ne znam njihove identitet. zapravno znam. znam identitet njih dvoje. treću osobu ne znam. i dok sam šetala tim putem ne znajući svoju destinaciju čula sam tu pjesmu. da li je ona bila plod moje mašte, mog halucinantnog (upravo sam izmislila ovu riječ) uma ili se stvarno čula, nikad nisam otkrila. oni oko mene se nisu odavali, nisu rekli ništa o pjesmi, nisam ni sigurna jesu li se značajno pogledali. ja sam samo rekla da mi je ta pjesma dobra, a oni su nastavili šutjeti. i ja sam im se pridružila u šutnji. riječi mi nisu bile važne. vjerovali ili ne, nisu. a ona svjetla su bila tako jaka. blještala su i svojom svjetlosti pokušala zasjeniti sjaj mjeseca. nisu uspjela. mjesec je ipak najviše sjajio. da imam sad malo poetičnog duha napisala bi da je mjesec sjao u svom punom sjaju i srebrnom svjetlošću obasjavao vlažnu travu na kojoj smo sjedili. ne. neću. prejadno. i nisam sjedila na travi. hodala sam. po betoniranom puteljku. prolazila sam kraj kuće kraj koje je bio parkiran auto. troje ljudi je prolazilo kraj mene u tišini. u torbici mi je vibrirao mobitel, noćne svjetiljke su užasno jako svjetlile, a u daljini se čula world hold on.

It must have been love
but it's over now
It must have been good
but I lost it somehow

drago mi je da iman nekog ko će me dignit kad budem pala. nekog ko će me triskat i budit me kad spavan. nekog ko će mi donit čašu vode kad budem žedna, a ne budem se u stanju dignit. nekog ko će otić s menon u kladionicu i kladit s menon po prvi put na maroko 1. ligu, nekog ko će mi uzet rusak i nosit ga jer je pretežak, neko ko će bit s menon kad mi bude loše, ko će me grijat kad mi bude ladno, ko će mi uzet bocu votke iz ruke i natočit mi u čašu, ko će me sprečavat da guram prste u utičnicu, ko će se brinit oću preživit dok beživotno ležim, ko će me nosit na zrak i ko će me pokušat budit time da mi govori da je johnny depp i pierce brosnan tu.
nisam sama. definitivno nisam sama. oko mene su ljudi do kojih mi je užasno stalo. i kojima je čini mi se stalo do mene, koliko god mi se to nemoguće činilo. ima ljudi koji neće odmahnit rukom i produžit. nisam sama. ali zašto se onda tako osjećam?
jer je nestala. jedna ljubav je nestala. nestala je poput onog vina. ostala sam gledajući u prazno dno boce. ja sam ta boca bez vina. prazna. nakon što se vino popije, što ostaje? samo prazna boca i etiketa. nakon što se vino popije, može li se nadolit novo? može li to novo zamijeniti ono staro, originalno, koje pripada toj boci?
ne.

svi me vole
svima sam duhovit
čekaju na red da me upoznaju
samo ti nikako
da shvatiš konačno
koliko me voliš suludo

daj svati više...hehehehehe

gledala sam sinoć fenomenalan film. pravila privlačnosti. znam koja je prva misao. opet neki jadni niskobuđetni kvazi romantični film. da možda. zapravo sigurno. ali meni se svidio. jer od malih nogu sam sanjala o mojoj karijeri uspješne odvjetnice. i isto toliko koliko sam sanjala da budem uspješna, toliko sam sanjala da ću jednog dana sresti isto toliko uspješnog odvjetnika s kojim ću vodit buran poslovni život. borit ćemo se u sudnici. sukobljavat i natjecat. a zapravo ćemo bit besmisleno zaljubljeni jedno u drugo. glupost, znam. ali to mi je bio san. i jučer kad sam pogledala taj film, kao da sam gledala svoj vlastiti san. ona, uspješna odvjetnica, najbolja u struci nađe sebi ravnog i u početku ga mrzi, ali ono što ne shvaća je da zapravo to nikad nije ni bila mržnja već ljubav. shvati da zapravo voli tog odvratnog arogantnog bahatog, ali također i duhovitog i šarmantnog gada. on ne skriva svoje osjećaja prema njoj i to je još više zbunjuje, a njemu daje prednost.
moj idealan muškarac bi bio takav. samouvjeren do bola. arogantan, bahat. duhovit. šarmantan. ali zapravo ispod svega toga osjećajan. ne mora bit neki romantičar i emocionalac. ne volim takve. možda zato što sam ja takva. možda si samo tražim suprotnost. ali volim tipove koji znaju što žele i ne boje se to uzet. i važno je da je duhovit. da se zna šalit, koliko na tuđi toliko i na svoj račun. da zna izvuć ono dobro iz neke situacije i pretvorit to u šalu. to ne znači da ne treba bit ozbiljan. treba znat situacije u kojima je ozbiljnost potrebna, a treba prepoznat situaciju kad ozbiljnost treba narušiti dobrom šalom. mora imat dozu romantičnosti. ne znači to da mi pospe put ružinim laticama i recitira nekog romantičnog pjesnika. ali da zna reć pravu riječ u pravo vrijeme na pravom mjestu. romantičan može bit pogled, dodir ruke, zagrljaj. romantična može biti neka lijepa gesta ili primjerena rečenica.
možda zvuči glupo, ali meni je otpjevana pjesma ili napisan stih neke pjesme vrhunac romantike.
moj idealan muškarac treba znat bit romantičan, ali romantika nije nužna jer većina muškaraca danas nisu romantični. ili bar ne pokušavaju biti. mora bit komunikativan. jer ne volim kad vlada ona napeta tišina. nitko ne zna što bi rekao i onda oboje zujimo okolo prelistavajući u glavi što bi mogli reći. iako postoji onaj trenutak tišine, ali ne zbog nedostatka riječi već zbog toga što su riječi u nekim trenutcima nepotrebne. sa svojim idealnim muškarcem želim takav trenutak. bez da kažemo išta da se svejedno sporazumjevamo. volim kad tip ima svoja mišljena ili stavove, ne moraju se podudarati s mojima, ali da zna što misli.
fiziči izgled nije mi bitan. nemam određni stereotip muškarca kakvog volim. nema veze ima li on crnu ili plavu kosu. smeđe ili zelene oči. visok ili nizak. ali mora imat nešto... ne "ono nešto" (to nema veze s fizičkim izgledom), ali mora imat nešto što će me primorat da se okrenem za njim.
kad bi baš morala konkretno opisat kakvi bi me tip privukao, to bi izgledalo otprilike ovako...
visok (ne previše, ali da je visok), jaka vilica (ne znam zašto, ali volim jake vilice, četvrtaste, ne previše četvrtaste, ali da su naglašene), duža kosa (ne skroz duga, malo duža, možda malo više duža), boja kose mi nije bitna, oči plave po mogućnosti, zelene eventualno iako više volim mješavinu plave i zelene kad se radi o zelenim očima, jer samo zelene mi i nisu nešto, ma plave oči, usta nikad ne gledam i nije mi bitno kakva su, ali ne volim tanke usne i još jedna skroz bolesna stvar koju volim kod muških su ruke, ne znam zašto, ali volim kad muški imaju lipe ruke i još kad im vene iskoče...uuuu. luda sam, znam, ali volim ruke muške. one i oči su mi najbolje stvari na muškom.
eto to bi bio moj idealan muškarac. ali ako izuzmemo sve ovo, apsolutno moj najidealniji muškarac koji postoji osim bobe je johnny depp. njega niko ne može nadmašit. on je savršenstvo. johnny depp, ne bobo (hehehehehehehe). johnny depp je sve ono što ja hoću na muškarcu. ali dobro, johnny depp je samo sanjarija mlade sedamnaestogodišnjakinje. moram se držat onih muških koji su na istom kontinentu (iako johnny depp živi u francuskoj, a francuska je u europi) i koji nije superslavan i koji nije glumia jacka sparrowa i koji je u istoj državi i koji ima bar približno godina ko ja i nije oženjen i nedostižan. teško da će iko njega zaminit, ali ako ko ima dovoljno hrabrosti i želi pokušat, slobodno. bit će teško to jamčim, ali ne i nemoguće.

da li znaš da te volim
dugo nisam znao to
sada želim da ti priznam
i molim te da mi vjeruješ to

valentinovo. nije bilo grozno. nije bilo užasno. nije bilo nostalgično, nije bilo u suzama, depresiji i kroničnom izjedanju milke i gledanju romatničnih filmova (dobro, sinoć sam gledala pravila privlačnosti).
bilo je prilično ok. mogu sa sigurnošću reći da sam zadovoljna njime.
ujutro sam dobila dvije stinove knjige (od dide doduše, ali nema veze). raspalila sam oliverovu "vjeruj u ljubav" (vjeruj u ljubav...jer ljubav je sve...vjeruj u ljubav...ne živi bez nje...vjeruj u ljubav i sačuvaj ju...vjeruj u ljubav u dobru i zlu...) i cijeli dan je nisam prestala pjevat. skakutala sam poput kretena po kući pjevajući i plešući i veseleći se valentinovu...najdražem danu u godini.
raspoloženje me nije napustilo ni u školi. razred nije bio negativan što se tiče valentinova, kako sam očekivala. profesori su bili solidarni prema nama mladim zaljubljenicima i nisu ispitivali. sve je prošlo u nekom laganom ritmu. nismo imali knjigovodstvo prva dva sata koje sam provela s prijateljicom tražeći idealan poklon za njenog momka, a nisam ni ja mogla maria ostavit bez njegovog poklona za valentinovo.
i u dm-a i u ribole i u ti-via u kojeg smo otišli na kavu s ostatkom razreda nije me popustilo moje raspoloženje, pogotovo jer sam riješila trzavice koje sam imala s marinom koje su još jučer počele. danas je bio baš dan ljubavi. pomirila sam se s njom, a to nije bila jedina pomirdba danas...dogodila se još jedna o kojoj naravno neću javno, ali jako mi je drago da se dogodila. dugo smo svi to očekivali i sada je napokon sve u redu. planovi su se radili za anđelin rođendan, pjevale su se pjesme koje su svirale u jukeboxu...jedna mi je posebno privukla pažnju...
tebi je lako jer ti imaš mene
a što sam za to dobio
na kraju ćeš me ostaviti
e to bi i blesav vidio
poneka ljubav možda vrijedi bola
moja i tvoja više ne
jer ti si samo trag u pijesku
gorka brazda koja nestaje
danas otvaram oči
nakon svih ovih godina
niti ja voljeh tebe
nit si ti mene voljela
samo stara navika je ostalaa
ostatak nastave je protekao u stihovima olivera iako me mioch pristojno zamolio da prestanem tulit tu pjesmu. ja sam naravno u tajnosti svoje klupe i dalje pjevala.
nakon nastave mario me dočekao s ružom ispred škole. moja prva ruža za valentinovo (one od članova obitelji se ne računaju). anđa nam se pridružila i otišli smo do san francisca na kafu di smo sreli i kulu.
u međuvremenu smo sreli maju, leu, andreu i vaina koji su išli na večeru.
vidila sam ziky i anamariju. vidila sam čak i profesora iz povijesti koji je kao i obično bio u paluine na ćevapima (ne pitajte me što sam dovraga radila u pauline, to je bilo izričito na mariov nagovor).
lijepo sam se provela. ovo mi je bilo prvo valentinovo koje ću pamtit. koje je bilo zanimljivo, zabavno i koje nisam provela u tuzi zbog nekakve ljubavi. naravno, te ljubavi ni danas nije bilo, ali još puno valentinova je preda mnom, a ja sam strpljiva osoba. ne pjevam više vjeruj u ljubav jer to nije potrebno, po prvi put u životu sigurno mogu reć da vjerujem u ljubav.

da li znaš da pamtim riječi
koje šaptali smo mi
kad smo sanjali o sreći
i na vjernost kad smo se zakleli mi

P.S. prva osoba koja mi je čestitala valentinovo je drug iz razreda. pa bi bilo u redu da ja njega tu spomenem tako da on ionako slavan dobije još malo publiciteta. eto. pozdrav najslavnijem basistu u hrvatskoj. i ljudi, kupite svi cd od rokenrolmatere (kad bude u prodaji). tnx druže.

P.S.S. danas šetamo ja i mario i vidin ja u susret nam dolazi dražen. dolazi on prema nama pogleda me u oči i kaže ciao...rastopila san se. pet minuti nisan došla sebi. bila san u transu. javia mi se. oh.

Sjeti li te dah ljeta
i pjesme uz gitaru
kad se djeca ljube
i mirise na travu
jos smo broj ovog kraja
guzva nam je poznata
beskrajna zezanja
i partije pokera
sve sam igre odigrao
od kada si otisla
vrh i dno dotakao
na milion nacina
pamtim smijeh, tvoje suze
svaka rijec zakletva
niko ne zna kako pece
i ledi dok ne proba
Zapjevaj nasu pjesmu
meni i tebi rijeci poznate
cekam te na starom mjestu
tamo gdje ljubav pocinje
Sjeti li te miris zime
ocajan bez snijega januar
kad se magle sive spuste
i svaki dan je umoran
sarajevsko kisno jutro
jos mi broji korake
kad rijetke ptice i cistace
ulice zagrle
sve sam ceste prosao
od kada si otisla
malo sunca sacuvao
na dnu starog kofera
pamtim smijeh, tvoje suze
svaka rijec zakletva
niko ne zna kako pece
i ledi dok ne proba

and I must live with it every day.

vjeruj, nema života od sjećanja
dao bi milijardu dolara
za jedan sekund prvog poljupca

I tada su se sve riječi izgubile u noći...Na pozornicu je u svom svom glamuroznom sjaju nastupila tišina. Jer riječi nisu bile potrebne, one su te koje bi uvijek sve pokvarile, tada smo napokon shvatili da nam ne trebaju. I pogledali smo se u oči... To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad sam ga gledala u oči. Nisam mogla, možda zbog straha da ne vidim svoj odraz u njima, ali te večeri sam ga vidjela, bez obzira na to što se događalo sljedećih dana, tjedana i mjeseci, te večeri sam ga pogledala u oči i vidjela sebe...vidjela nas. Zatim je slijedio poljubac.

A toast to Emily always the bridesmaid but never the bride.

istina je. ja sam uvijek the bridesmaid, a nikad the bride...počeo je drugi mjesec. za dva tjedna je valentinovo. ponovo. tako je brzo je došlo i ovo, a čini mi se da smo još jučer ja i ziky sjedile u mcdonalda i jedući cool pitu cvilile uz pjesmu you're beautiful. a sada je tu ponovo. do sada mi niti jedno valentinovo nije bilo dobro. baš taj dan bude najdosadniji i najmonotoniji od svih...istina, ne sjećam ih se, ali to samo još potvrđuje moju tvrdnju da su bila monotona jer da mi se dogodilo nešto zaista zanimljivo i lijepo, sigurno bih zapamtila. jer iako to poričem, imam jako dobro pamćenje, pamtim sitnice za koje netko ni ne zna da su se dogodile.
kad me ljudi upitaju za valentinovo odgovorim onu već poznatu tvrdnju da je to samo komercijalistički blagdan koji je glup i nema smisla. to samo ženska populacija iskorištava da bi dobila poklone od onih niškoristi od muškaraca. djelom se slažem s tim.
ali ovo da nema smisla kažem samo u nedostatku argumenata.
naravno da ima smisla. razmotrimo malo situaciju...ljubav... ljubav je nešto fenomenalno. ljubav je smisao života. gdje bi mi sad svi bili bez ljubavi? gdje bi ja sad bila bez ljubavi? ljubav je ono što nas čini živima, ono što nas čini bićima. ljubav izvlači ono najbolje iz nas. ljubav nam otvara vrata svijeta kojeg nikad do sada nismo upoznali. ljubav nas ispunjava, prosvjetljava, inspirira. zbog ljubavi činimo stvari za koje nikad nismo mislili da možemo napraviti. naravno da ima i loših strana, ali to je prirodno. ništa nije savršeno iako se svaka suza zbog ljubavi na kraju isplati. isplati se kad nađemo onog nekog koga ćemo voljeti. ljubav je sveta stvar. to je čudo. i zašto ne bi postojao bar jedan dan posvećen ljubavi. iako bi svi dani trebali biti posvećeni ljubavi, na sve dane bi se trebali voljeti i cjeniti kao na valentinovo. ali mi smo previše okupiranim materijalnim i nevažnim stvarima da na ljubav zaboravimo, zato je dobro da postoji dan koji nas podsjeća da svi mi volimo. da nismo u potpunosti zaboravili na ljubav, zaboravili na naše bolje polovice, da nismo zaboravili voljeti.
jer istinski voljeti nekog čovjeka, znači voljeti sve ljude, voljeti svijet i voljeti život. Reći nekom "volim te" znači biti sposoban reći "volim u tebi svakog, volim pomoću tebe svijet, volim u tebi i sebe"
to je ljubav za mene...to je ono za što se isplati živjeti...

With this hand I will lift your sorrows. Your cup will never be empty, for I will be your wine. With this candle, I will light your way into darkness. With this post, I ask you to be mine. will you?

If I touch a burning candle I can feel no pain. In the ice or in the sun it's all the same. Yet I feel my heart is aching. Though it doesnt beat, it's breaking. And the pain here that I feel... try and tell me it's not real. I know that I am dead... yet it seems that I still have some tears to shed.

ima nekih pjesama koje djeluju na mene na čudan način. prirodno je da te neke pjesme razvesele, druge rastuže. i to je ok. ali ima neka pjesma koju samo čujem i osjećam se drukčije nego u trenutku prije i bez obzira da li mi je to bio najsretniji dan u životu ja ću se osjećat....tužno? ne znam da li je to prava riječ. nisam sigurna da baš tugu osjećam, ali neki sličan osjećaj da. nostalgiju? možda. ima vremena za kojima patim. koja bih vratila, ali ne mogu. jedino se mogu nadat da će se ponovit.
te pjesme nisu od omiljenih mi pjevača ili grupa, niti su neke pjesme koje bi mi se inače svidjele, neke od njih jesu, neke od njih nisu. nisu po ničem posebne, ali možda se na neki čudan način nađem u nekoj od situacija koje one opisuju. i nose sjećanja na neka stara vremena. nisu ničim povezane, sve su drukčije, nema niti jednog jedinog razloga zašto baš te pjesme tako djeluju na mene, ali jesu.

subota navečer. idem se naći s prijateljicom jer idemo vani. obična subota, spremim se, obučem kaput, stavim slušalice u uši i na radiju slušam pjesme, nevjerojatno samouvjereno šetam mokrim gradskim ulicama poslije kiše, listovi više ne šušte pod nogama jer su mokri. i listam po stanicama radija i počne pjesma...i tad sve krene nizbrdo...ne znam zašto, ali tako bi htjela zaplakat...više se ne veselim izlasku niti ljudima s kojima bi trebala izaći, ničemu. ne sjećam se loših vremena, niti mislim na nešto loše, jednostavno pjesma tako djeluje na mene...
ali bez obzira što ću se kad je čujem užasno osjećati, opet je volim slušat. pomalo mazohistički zar ne?

You don't even know the meaning of the words “I'm sorry”
You said you would love me until you die
And as far as I know you're still alive, baby
You don't even know the meaning of the words “I'm sorry”
I'm starting to believe it should be illegal to deceive a woman's heart

rekla sam mu. odgovorila sam mu na pitanje iz prijašnjeg posta.
stisla sam zube, skupila hrabrosti, skupila šaku, da ga opizdin ako nešto loše krene i rekla to. nisam direktno rekla one dvije kobne riječi, već sam samo dala kratak i jasan odgovor na pitanje i dok sam čekala onu rečenicu "ja tebe volim samo kao prijateljicu" dobila sam nešto sasvim drugo, nešto čemu se nisam nadala. ne dajte da vas zavara ova kompozicjia rečenice, nije mi rekao "i ja tebe" (nooo way), već mi je zamjerio jer mu to nisam rekla večer prije u živo nego preko poruke.
ne, nisam mu u živo rekla, već preko interneta, a ono, ja ne baratam tim riječima tek tako. kad to nekom kažem, znači da to stvarno mislim. i da sam na njegovom mistu bila bi zadovoljna šta sam to priznala. Ali s druge strane ima pravo prigovarat mi jer preko poruke to ne izgleda kao da nešto znači. kaže da nemam hrabrosti reći mu to uživo. ali imam. mogla bi to. neznam je li to neki iznenadni nalet hrabrosti, ali da smatram da je to pametno i da znam da mi neće reć "pucaj si u koljeno luđakinjo" ili da neće samo produžiti i otići, rekla bi mu odmah sljedeći put kada ga vidim. znači na školskom hodniku. uopće mi ne bi smetalo što su drugi ljudi tamo među kojima su i profesori, ali rekla bi mu. nije stvar u hrabrosti tu. jer hrabrosti imam, ali stvar je ponosa. ono što me uvijek mučilo. dobro, sad je gotovo, jedino što bi me natjeralo da kažem nekom da ga volim je enormna količina alkohola nezdrava za organizam.
ali svaki moj vikend je prožet baš tolikom količinom alkohola da neće bit problema.
ne znam kad...i ne znam gdje...hodat ćemo istom stranom ulice
P.S. znam da ovo čitaš, vjerojatno si i jedini koji ovo čita i nemoj se sad umislit šta te spominjem u zadnja dva posta
P.S.S.e, da i volim te...hahahahahahaha...šta mi možeš, šta mi možeš...volim te, oćeš da ti napišem na školu ili da ti samo kažem u facu ili ništa od toga?...hahahahahahaha...volim te guzice jedna...

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Napisati, na primjer: "Noc je posuta zvijezdama,
trepere plave zvijezde u daljini."
Nocni vjetar zvizdi nebom i pjeva.

"koga ti voliš?" pitao me prijatelj
"sebe" odgovorila sam i slagala sam mada to nisam znala. ne volim sebe. nisam si draga. imam svojih svijetlih trenutaka, ali ne volim se baš previše.
rekla sam još i da se može volit više ljudi, ali na više načina. istinita rečenica i stojim iza te tvrdnje.
ali on nije na to mislio. a ja sam znala na što je mislio. na koji način voljenja osobe je mislio. ali izbjegavala sam odgovor izvlačeći se nekim jadnim teorijama o ljubavi.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
Uvijek to radim, izvlačim se. ne zbog toga što ne znam odgovor na pitanje, već zbog toga što ga se bojim kazati. nekako nisam mogla sročiti rečenicu u kojoj bi rekla da je onaj kojeg volim tu. da sjedi pored mene i da je to taj koji mi je postavio to pitanje.
Moja dusa je tuzna sto ju je izgubila.
Kao da je zele pribliziti, moje oci je traze.
Srce je moje trazi, a ona nije uza me.
I još jednom to nisam rekla. još jednom sam prešutjela. mogla sam samo reći "tebe". sve bi ostalo isto. mi bi i dalje sjedili na tom kauču, cigareta u pepeljari bi i dalje gorjela, ljudi oko nas bi i dalje ispijali svoje piće i pričali. ništa se ne bi promijenilo. on bi za deset minuta to zaboravio i nastavio kao da toga nije ni bilo. a ja? ja bi se možda osjećala bolje jer sam napokon rekla nekom što osjećam.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam samo volio!
nisam osoba koja će lako nekom reć da ga voli. ne samo onom u koga je zaljubljena, već i prijateljima i obitelji. ako mi je stvarno stalo do nekog, neću mu to reći, neću se ponašati kao da je tako. zbog straha. zbog straha da toj osobi nije stalo do mene.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
nesigurna sam. bojim se da će me ljudi onog trenutka kad im kažem da ih volim blijedo pogledati i posprdno se nasmijati. zato kad kažem nekom da ga volim želim dobro znati da postoje čvrste osnove da i oni mene vole. njemu mi je uvijek bilo teško reći da ga volim jer znam da on mene ne voli na taj način, a uvijek je grozno čuti onu rečenicu, koju sam i sama izgovorila više puta "volim te samo kao prijateljicu/prijatelja" i grozno je osjetiti oni sažaljevajući pogled koji kaže "a jadna, ona mene voli"
ne želim to. zato i ne govorim ljudima da ih volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
nije to dobro. nekad ne znaš što gubiš šuteći. opet, nekad možda i ne izgubiš ništa.
I jer sam je u nocim poput ove drzao u narucju
dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.

flames to dust
lovers to friends
why do all good things
come to end

ma koliko god život bio zajeban, usran i loš, ima nekih trenutaka za koje vrijedi živjeti. nisu to neki blještavi, senzacionalni trenutci, nego neki mali, beznačajni, ali opet posebni iz nekog nepoznatog razloga. sjedila sam večeras na prekrasnom mjestu. okružena svjetlom zvjezdica s neba i svijetilma grada koja su dopirala s dna. ali čak i s toliko svjetla, opet je bila tama oko mene. moram priznat bilo me strah. inače se i ne bojim mraka previše, ali ovo mjesto je bilo tako, neznam, nije zastrašujuće, ali okolina je bila pomalo čudna, okruženi stablima, šumom, pa čak i grobljem, samo se možeš pitati što se krije u tami drveća. sjedila sam s dva prijatelja. s dvije posebne osobe koje jako volim. pričali smo o budućnosti, o tome kako bi nam životi izgledali u budućnosti. i bila sam iznimno optimistična. nisam pesimist, ali imam tu laganu dozu pesimizma koja je prisutna kad se radi o mojoj budućnosti iako imam i nevjerojatnu nadu u događaje, u stvari, u nadolazeće vrijeme i u ljude. ta nada je večeras bila prisutna u svoj svojoj količini. činilo se da život ima smilsla, da sve ovo do sad ima smisla i da bi ovo od sad moglo imat smisla. i to je bio dobar osjećaj. izvanredan.
ne mogu reć za svoj ne toliko dugi život do sada da je bio dosadan...bio je dobar, bio je loš, ali ni u kojem slučaju nije bio dosadan. proživljavala sam svakakve trenutke i bilo je loših, ali i onih posebnih baš poput ovog večeras. ne znam što je posebno bilo u njemu, možda večer, možda mjesto, možda društvo, ali pomislila sam..."kako je život lijep"

I'm tired of holding on
to all the things I ought to leave bihind
it's really getting old
and I think I need a little help this time


promijenila sam se. to mi je dosta ljudi u zadnje vrijeme reklo. i sama sam svjesna toga. također sam svjesna da sam se promijenila na loš način. ali ne poduzimam ništa u vezi toga. ne pokušavam se poboljšat. i ne zato što sam naučila prihvaćat sebe kakva jesam već zbog toga što mi se to zapravo neda. ne da mi se stalno pokušavat bit neka osoba, ako sam se promijenila, to nije zato što sam to pokušavala, već se to spontano dogodilo. I te moje novostečene mane ili čak nepostojeće vrline su dio mene. dio onog što ja predstavljam kao osoba i na neki način čine mene kao osobu. i zato ih se ne želim odreći, jer ako njih odbacim i prihvatim neke sasvim nove vrline i neke mane, to neću biti ja. izgubit ću se. izgubit ću sebe. a to ne želim. ali ako se ikad i poželim mijenjat, to će bit zbog mene same. zbog nikog drugog. jer osobe ulaze i izlaze iz mog života. primjetno i neprimjetno. i svi odu na kraju, pa čak i oni za koje sam mislila da će ostati, one zbog kojih bi se mijenjala.
vrlo je vjerojatno da sam se promjenila na gore, da sam zeznila neke bitne stvari u životu, da sam pobrkala prioritete, da sam se udaljila od nekih dragih ljudi. i teško da ću uspit vratit stvari na svoje, da ću vratit sebe onakvu kakva sam bila...jer kako kaže stih jedne pjesme... runaway train never goes back...
ali i on mora zaokružit i vratit se nazad...samo ako dovoljno čekaš, ako imaš strpljenja i snage...

Love is in the air
Everywhere I look around
Love is in the air
Every sight and every sound

And I don't know if I'm being foolish
Don't know if I'm being wise
But it's something that I must believe in
And it's there when I look in your eyes

ljubav...sutra će se stvari promijeniti, znam, to nije uopće upitno, ali danas, ali sinoć...bila sam zaljubljena. kao da nikad do sad nisam bila zaljubljena, kao da nikad do sad nisam voljela, kao da je ovo bio prvi put, bila sam zaljubljena... i sve je bilo ok. po prvi put sve je bilo ok, zaboravila sam sve do sad i nisam mislila na ono od sad, samo sam bila zaljubljena.
samo mi je žao što će tako kratko trajati, sada samo čekam da prestane. jer znam da hoće. znam da će poslije ovog doći suze ili nešto loše. tako uvijek bude. ali opet s druge strane, ne zamaram se time, samo uživam u ovom nečem čudesnom što mi se događa.

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have we found? The same old fears.
Wish you were here.

možda sam staromodna, možda sam naivna, možda sam romantičarka, ali vjerujem da samo jedan put u životu volit nekog. i vjerujem da iako sam još mlada, vjerujem da volim tog nekog. ne znam što volim na njemu, možda sve, možda ništa. ali ga volim. to je nešto na što sam navikla, nešto što me prati već dugo vremena, to je moja svakodnevnica. ali isto tako vjerujem da možeš volit jednu osobu i bit zaljubljen u drugu. zaljubljivat se možeš više puta, ali volit samo jedan put (sjetila sam se one pjesme ljubav nije potrošna...lol). ja jesam zaljubljena i volim. nije to isto. ja ću jednog volit vjerojatno još dugo vremena, to je neosporivo. i niti jedan sekund svo ovo vrime nisam zažalila zbog toga. ne vjerujem da ću ikad, jer volit nekog je predivan osjećaj, zna bolit i to jako, ne mogu riječima objasnit kako, niti neko može znat, a da to nije osjetio. ali ima trenutak kad jednostavno svatiš da voliš nekog i osjetiš nešto što nadmašuje sve što si ikad osjetio, vrhunski osjećaj. ništa se ne može s tim mjerit. ljubav je divna stvar, pogotovo kad ti je uzvraćena, ali opet o uzvraćenoj ljubavi ja ne znam ništa. nikad nisam ni znala, jer ljubav mi nikad nije bila uzvraćena. ljudima sam se sviđala, bili su neki zaljubljeni u mene, neki su me čak voljeli, ali nikad oni za kojeg sam ja nešto slično osjećala.
ali nikad zbog toga nisam izgubila vjeru u ljubav. sada sam zaljubljena u pravu osobu. odlična je osoba. nasmijaje me stalno. kraj njega ne mogu bit tužna ili depresivna (kako ljudi kažu da sam inače). samo ga pogledam i jednostavno se osjećam bolje, od običnog pogleda. iz nekog čudnog, neobjašnjivog načina me uvik uspije oraspoložit i postigne da se dobro osjećam u svojoj koži. koliko god neobično zvučalo, nakon par njegovih riječi bude mi drago da sam ja ja. a to je osjećaj koji je i više nego dobar jer sam nezadovoljna sobom i svime što predstavljam, ali to je druga priča za neku drugu priliku. I u momentu mrzim sebe, ali on kaže nešto i ja zavolim sebe, a njega zavolim još više. zato mi je drag. I ima vjere u mene, misli da sam dovoljno sposobna za donosit prave odluke. i vjeruje mi kad nitko drugi nije. lijepo je imat nekog takvog uz sebe. nikad nisam mislila da ću srest takvu osobu. svaki dan je sve zanimljiviji, neodoljiviji i šarmantniji. Ima u sebi neki romantičarski duh baš kao i ja. ima neku strast prema životu i prema svemu što radi. ima čvrste stavove. smiren je, a opet s druge strane temperamentan. od njega sam naučila puno toga. on je velika osoba. drago mi je da ga poznajem. . . to je osoba u koju sam zaljubljena. osoba koja je različita od osobe koju volim. ne po nekim osobinama, ne po nečem što mogu pokazat prstom, ali drukčiji su. iako obojica imaju nešto što ih čini posebnima, bar meni...imaju ono nešto...svi znamo legendu o "onom nečem", svi traže ono nešto... a ja sam to našla u njima... neki to ne nađu nikad u nikom, a ja sam to našla na dva mista...sretnica sam jel? ne...jer iako sam ja to našla u nekom, nitko to nije našao u meni. kad će netko o meni ovako pisat...nikad... nema veze, dok god ja iman pisat o nekom dobro je...
i evo jedna poruka za mir u svitu za kraj...
volite se ljudi, koliko god možete, kao da sutra ne postoji
nikad ne odustajte od osoba koje volite...nikad
šta se god dogodilo, prebolit će te to...
jedan prijatelj mi je ovo lito reka: "dok god ima ljubavi sve je moguće"
i istina je, samo šta to neki prekasno svate, nemojte prekasno svatit
ne odustajte zbog ponosa ili straha
ne znam što da još kažem...osim volite se i govorite ljudima da ih volite, nemojte da bude prekaso
zato recite onima koje volite da ih volite...
ima jedan stih u jednoj pjesmi...
so tell that someone that you love
just what you're thinking of
if tomorrow never comes

Bilo je to davo
A jos se sjecam ja
Slatke topline njenih usana
Dugo smo o svemu pricali tu noc
Zaboravili da je kasno
I da moram poc


Rekla je Boris
Uzmi me za ruku
I povedi
Osjecaj i ovaj dodir bijedi
Ako sada odes ti


Bilo je to davno
Nisam shvatio
Da je ona nesto
Rijetko, posebno
Cekale su
mene ceste, gradovi
Nisam znao da cu nju
U svemu traziti


Rekla je Boris
Sutra bit ce kasno i daleko
Kraj tebe biti drugi netko
A nitko kao ja
Znat ces nekada


Da se ljubav
Prava ljubav samo jednom ima
Ona ljeto, sve je drugo zima
Jos je rekla Boris
Ni ne slutis sto sve ovo znaci
Nikada me
vise neces naci
I to je istina

*alma, draga, našla sam pismu
*nemojte krivo protumačit ovaj post, nisam ipak toliko glupa

You and me we had a fight
But the band they played our favorite song
And I held you in my arms so strong

We danced so close
We danced so slow
And I swore Id never let you go
Togheter - forever

kavale. bili smo opet tamo. to nam je ritual, već dosta petaka zaredom. Iako je prvi mjesec, iako je hladno. užasno hladno, mi svaki petak idemo tamo. pijemo, pivamo. vraćamo se na mjesto zločina. lol.
ima jedan dio kavala, dole do mora, koji je fenomenalan. još kad sunce zalazi. prizor koji se dugo pamti. obećala sam sama sebi jedan put, da kad budem našla onog nekog posebnog, da ću ga dovest na kavale i pokazat mu to misto. nisam. nisam to nikad napravila. imala sam nekog posebnog, ali nisam ga dovela na kavale. bar ne na to mjesto. najvjerojatnije nikad i neću. ne nakon večeras. večeras sam sjedila tamo sama. more je bilo prekrasno, mjesec se osijavao u njemu, a ono je bilo tako veličanstveno. tamno, duboko, mistično. tko zna koliko priča skriva u sebi. priča o djevojkama koje bi se spustile dole do njega i sjedući same u hladnoći siječanjske noći pjevale tužne pjesme.
to je sad moje posebno mjesto. nije za nikog drugog, samo za mene. tamo sam pjevala. inače grozno pjevam i ne volim pjevat među drugim ljudima, volim pjevat samo za sebe.
bilo mi je dobro, osjećala sam se bolje. vjetar mi je raspuhao misli i odnio ih daleko u trag koji je mjesec ostavio u moru.
volim kavale. od prvog puta kad sam bila tamo. bilo je to jedan dan poslije škole. ja i josipa smo bile tamo. jele smo integralni i sjedile na klupi. bila sam fascinirana. predivno mjesto. tad sam joj priznala u koga sam zaljubljena. nije bila iznenađena. kao da je znala. možda ipak i nije bilo teško primjetiti sjaj u očima svaki put kad bi ga vidjela.
na kavalama sam proslavila sedamnaesti rođendan. sjedili smo svi na onoj klupi na kojoj smo i večeras sjedili. baš sam tad na toj klupi odlučila da jednom u životu moram otić u pariz. želja koju želim još i dan danas. moja najveća želja.
na kavale sam jednom pričala s prijateljicom i iz tog razgovora sam shvatila mnogo stvari. stekla sam dobru prijateljicu.
na kavalama sam prvi put vidjela zvijezdu kako pada.
i baš tad samo poželjela želju koja mi se i ostvarila na kavalama.
tamo sam pošla s bivšim dečkom, kojeg sam jednom (i ne samo jednom) jako voljela.
tamo sam prvi put čula pjesmu koju sada obožavam...pijan, od hladnog piva.
tamo sam prvi put doživjela svoje prvo veliko pijanstvo. koje je bilo grozno i koje ne želim ponovit više ikad. tamo sam upoznala puno ljudi. neke koji su mi sad dragi, neke koje više nikad nisam vidjela.
tamo smo našli sinišu.
tamo me je policija prvi put legitimirala (hahahahahahahaha)
kavale su mi najdraže mjesto u splitu. uvijek se volim tamo vraćat. jer mi se vraćaju i uspomene.
u manje od godinu dana tamo sam doživjela nešto što nisam u sve protekle godine svog života.
i po tom mjestu i svemu što se dogodilo na tom mjestu ću pamtit 2006. godinu.
i svaki put, kad dođemo tamo, kad se ja spustim do svog mjesta uz more i upalim muziku na mom mobitelu, sjetit ću se svega što je bilo tamo. i prvi put kad sam bila tamo i na moj rođendan i na zadnji dan škole i ovo ljeto i ovu zimu... i valjda ću jednom nekog posebnog dovest tamo i skupa ćemo sjest na moje mjesto uz more i pjevat pjesme...jer to će bit netko pred kim ću pjevat, netko ko će me volit bez obzira što ne znam pjevat. večeras sam sama sjedila i best frend koji me navodno voli je doša do mene dok sam ja pjevala urbanovu pjesmu i reka je da urban dovoljno loše sam zvuči da mu ne trebam ja da samo pogoršam stvari. nasmijala sam se. ne voli moje pjevanje. bilo mi je drago. znači da me ipak toliko ne voli...sad se osjećam manje krivom što mu ne uzvraćam tu ljubav.

veni...vidi...vici...

show must go on
inside my heart is breaking
my make up may be flaking
but my smile stays on

"kako si danas?"
"odlično"
tako je započeo moj današnji susret s psihologicom.
i osjećala sam se odlično. probudila sam se rano jutros, ne baš rano, ali ranije nego inače. marina me zvala. pričala sam joj o svemu što se događalo protekih par dana. Nisam imala puno toga za pričat. već je dokazano da ova godina nije moja godina, ako ćemo gledat po prvih tjedan ipo. monotono mi je sve. to sam i s psihologicom pričala. jednostavno, nit sam vesela, nit sam tužna, ništa tragično se ne događa, ali isto tako ništa zabavno. osjećam se nikako, zapravo, ne osjećam se...ništa, apsolutno sam prazna, bez ikakvih emocija. indiferentna sam. valjda. jer koliko god se tako osjećala, ipak pojave se tu one standardne emocije, ali moglo bi se reć da sam navikla na njih jer su konstantno tu. nikako da ih se rješim. zato valjda i idem kod psihologice. da ne duljim, marina me oraspoložila malo, umjesto onog standardnog vrijeđanja, ovaj put je podržala neke moje postupke i rečenice nedavno izgovorene. pohvalila me, što je jako čudno od nje. smijala sam se. jako sam se smijala. nešto šta nisam napravila od početka godine, bar ne iskreno. a jutros sam se zbog nekih nevažnih stvari, djela, rečenica pa čak i riječi smijala svim srcem. bilo je dobro, dobar početak dana. lijepo je imat prijatelja koji te može nasmijat malim stvarima i izvuć iz sivila bar na pet minuta. lijepo je znat da nisi sam. da imaš nekog pored sebe. ne nekog ko će ti dat ruku da ustaneš kad padneš, nego nekog ko će ti se smijat u lice i podapet ti nogu da opet padneš kad ustaneš. lijepo je.
psihologica mi je dala neke savjete koji su odlični. smirila me. ni paula ne bi mogla dat tako dobre savjete, a ta cura stvarno ima dobre. dobro sam se osjećala, bar neko vrijeme. zatim je i to popustilo. i stvari su se vratile u normalu. ako se to može nazvat normalom. bolje bi bilo da kažem da su stvari ostale standardne.
još jedna stvar koja me zbunila danas. dobila sam, ma koliko god to čudno zvučalo, ljubavnu ponudu.
još jednu ljubavnu ponudu. u zadnje vrijeme ih dobivam, ali od krivih ljudi. od ljudi do kojih mi je stalo, ali ne na onaj način, ne na onaj način zbog kojeg bi bila s njima. i odbila sam. po treći put sam mu rekla ne. ali ovaj put ne zbog standardnog razloga odnosno "ja volim drugog" već sam mu rekla da ima stvari koje ja moram riješit, nešto u čemu mi nitko ne može pomoći, nešto što moram riješti sama sa sobom, moram si postavit prioritete i odkomplicirat svoju kompliciranu ljubavu situaciju. prekinut neke emocionalne veze. tek tad mogu ponovo mislit na zaljubljivanje i na dečke i prihvaćat ljubavne ponude od ljudi koji, nadam se, mi nisu najbolji prijatelji ili jedni od boljih prijatelja.
dosta za večeras. imam još posla, počela sam pisat novu knjigu, ove do sad nisu imale sretan kraj. ova će ga imat. jer jedan prijatelj mi je rekao da dok god ima ljubavi sve je moguće...a ja još imam mnogo ljubavi koja se sakriva u meni.

volim tvoj stisak ruke
volim tvoj mrki pogled
volim tvoj smisao za humor
volim kad me nasmiješ bez imalo muke.
volim tvoj lažni osmjeh
volim tvoju dugu kosu
volim kad se onako kao uvijek počešeš po nosu.
volim tvoje ruke
volim kako gestikuliraš njima
volim kako uvijek zapovijedaš svima.
volim kad se smiješ
volim kad se ljutiš
volim i kad šutiš.
volim i kad pričaš
volim svaku tvoju riječ
volim svaku rečenicu koju kažeš
volim čak i kad lažeš.
volim svaki tvoj pokret
volim svaki tvoj dodir
volim svaki šum koji proizvodiš.
volim svaki trenutak s tobom
volim s tobom svaki novi dan
volim svaki s tobom ostvareni san.
volim te zbog toga što jesi
volim te zbog tvoje duše i tijela
volim te mada ne bi smjela.
volim te previše da bi u riječi stalo
volim te moja budalo.

Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

I am a dreamer but when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.
And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be
I've seen you cry, I've seen you smile.
I've watched you sleeping for a while.
I'd be the father of your child.
I'd spend a lifetime with you.
I know your fears and you know mine.
We've had our doubts but now we're fine,
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

And I still hold your hand in mine.
In mine when I'm asleep.
And I will bear my soul in time,
When I'm kneeling at your feet.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
I'm so, I'm so, I'm so hollow.

ne volim rastanke. niti volim prekide, bilo kakve vrste, prekide veza ili prekide prijateljstva. previše se vežem za osobe. i nakon rastanka mi fale. čudno mi je bez njih, jer su na neki način imali neku ulogu u mom životu i kad tih osoba više nema ostaje neka praznina, neko mijesto koje treba popuniti.
drukčije je.
danas je mirna išla nazad u italiju i sad će bez nje bit drukčije. jer navikla sam da je tu. da je čekamo satima na pazaru, da se ona i josip grljakaju i ljubakaju, da vodi podija vani sa sobom, da nas nasmijava...nekako će bit drukčije. ali baš sad kad sam se ponovo navikla na sve to, ona je otišla, znam da kad se ponovo sve vrati kako je bilo prije, opet će doć i opet ćemo se svi morat privikavat.
danas mi nije bilo čudno čekat da se ukrca na trajekt i mahat joj dok joj brod odlazi, to smo svi prošli već par puta...stali smo ponovo tamo iza ograde, mahali joj s papirnatim maramicama (lol) i čudili se tomislavovoj neumornosti mahanja (lol). navikli smo na to, ali opet, svima nam je bilo žao što odlazi.
onda sam se sjetila da to ne volim, ne volim čak ni kad nakon izlaska idem kući pa grlit nekog ili dat im ruku ili besu ili bilo kakve pozdrave koji znače rastanak, jednostavno mi je previše stalo do nekih ljudi da bi se rastajala od njih, previše mi znači njihov osmijeh, pogled, obična riječ ili neka tako mala stvar.
beznačajne stvari te sjete koliko zapravo voliš nekog, koliko zapravo želiš da je tu.
znam kako je bilo josipu danas, nije se lako rastat od voljene osobe. smijao se, bio vesel, ali to samo da na tren zaboravi kako mu je teško i kako mu već nedostaje. znam da je voli više od svega, vidi se na njemu, a i na njoj. i drago mi je. drago mi je da se bar neko tako voli. jer nama svima u društvu fali ljubavi. previše je mržnje u svima nama.

When the day is long and the night, the night is yours alone,
When you're sure you've had enough of this life, well hang on
Don't let yourself go, 'cause everybody cries and everybody hurts sometimes

opet je oblačno. i ja se tako osjećam, oblačno. i još dodajmo glavobolje i mučnine koje osjećam zadnja dva dana. jedna cura me pitala jesam li trudna. ne. to sigurno. ja ne prakticiram određene radnje koje se prakticiraju da bi ostala trudna. tako da sam to izuzela iz obzira. prva stvar koju sam vidjela jutros kad sam se probudila je bio oni natpis u sobi "ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije" stalno to pišem.
svugdje, u dnevnicima, po knjigama, po tekama, čak imam i napisano na zidu u sobi i držim to svojim životim motom, ali ipak nekako ne poštujem to, nego svaki put kad napravim jednu te istu grešku pogledam u taj natpis na zidu i obećam sama sebi da ću sljedeći put pamtnije. nova godina je. nije najbolje počela, budući da sam ponoć dočekala sama u wc-u dok su svi ostali sakali po stanu i veselili se. ali ono što me veseli je da sam izašla iz nove godine s prijateljima i ušla u novu s njima svima koje obožavam. ovih par dana u novoj godini je prošlo monotono, bezbojno. ali danas nakon što sam pročitala jednu prezenataciju u power pointu koju mi je jedan prijatelj davno poslao, odlučila sam da se ne mogu uvijek prepuštati drugima, da se ne mogu uvijek oslanjati na druge, da svoj život moram uzet u svoje ruke i potrudit se napravit nešto od njega. jer on neće vječno trajati, kao ni ništa drugo u ovom zemaljskom životu.

-don't ever settle for second best
-don't ever waste a kiss
-never lower you're expectations, you will only lose at the end
-forgive those who hurt you...it's the only way to let go
-love for passion, not for loneliness
-open your broken heart, it's the only way to heal it
-don't ever forget the good times, and learn from the bad
-always cherish the one you love
-don't be afraid to love someone completely
-if it's ment to be it will be...if it's not, it never was
-forgive...but don't forget
-hold you're friends close
-above all...LOVE

the hardest part was lettin' go not taking part
you really broke my heart

hipotetički rečeno...
da vas osoba koju volite već dugo vremena, s kojom ste imali neki čudan odnos, neku vezu nekad, koja je davno krenula dalje pita da li je još volite, bi li prešutili zbog ponosa ili rekli istinu bez obzira koliko kobna ona bila?
ja niti sad, nakon tko zna koliko vremena još nisam naučila reć nekom da ga volim, ne znam zašto mi je to uvijek bilo toliko teško, možda da je netko drugi u pitanju, netko do koga mi nije toliko stalo, možda bi lako rekla da ga volim, ali zašto njemu nisam mogla to potvrdit i nastavit dalje s životom.
zašto sam još jednom ostala zaglavljena u vremenu s željom da vratim vrijeme deset minuta prije i da mu kažem da ga volim. zašto kad već ne mogu vratit vrijeme, zašto me ponovo ne pita isto pitanje...
show must go on...mrzim tu rečenicu, mrzim bespomoćnost i nemogućnost ostati u trenutku, zamrznuti jedan trenutak i vratiti mu se, proživjeti ga ispočetka i ispraviti greške. Zašto ne dobijemo drugu priliku?
zašto se kad jednom ode vlak ne vraća?
kaže da ima osjećaj da sam tužna...
pokušavam ne misliti na to jesam li tužna, pokušavam i ja nastaviti kao da nije ništa bilo, smijati se, zabavljati se. i uspijevam, ne mislim na njega, ne zamaram se time, dobro mi je, nisam tužna. jednostavno ne mislim na to, ali postoje trenutci poput ovog kad se sjetim koliko me u biti sve to pogađa. da me sad on ovo nije pitao, sad se ni ja ne bi pitala ništa, zavaravala bi sama sebe da me nije birga i bilo bi mi dobro, ali ne, on nije mogao živjeti i dalje sa svojom savršenom curom, nego mora mene mučit...šta mu sad znači jel ja njega volim ili ne? ja nisam više dio njegovog života, progovorimo par riči u večeri, pozdravimo se kad se vidimo i popričamo nekad i to je to. zašto nismo mogli i dalje nastavit tako. meni je odgovaralo. sad mislim da bi bilo najbolje da se ne družimo više. nije najbolja odluka, ali je ono što bi mi odgovaralo ovaj trenutak, jer mi treba vremena da se oladim, da složim sebi neke slike u glavi, jer po njegovim riječima i riječima još mnogih, ja ne znam što ja želim...da, ne znam što želim jer jedina stvar koju želim ne mogu imat, možda sam predugo željela jednu stvar da sam zaboravila da želim išta drugo...
znam da želim živjeti, zabavljat se, smijat se, uživat u svakom novom danu, svakom jutru, svakoj noći, svakoj zvjezdici na nebu i svakom udisaju zraka. ne želim ostat zaglavljena u nekom uraganu prošlosti i sjećanja, želim stvoriti nova sjećanja, ona za kojima neću žaliti nego ih se s radošću svaki dan iznova prisjećati...

all of my life
where have you been
I wonder if I'll ever see you again



pa...bio je taj tip jedan koji mi i dan danas proleti glavom, ne na isti način kao i prije, ali sjetim ga se ponekad. nije prošlo puno vremena od tad, ali isto mi se čini daleko.
taj dan sam se rano ustala i iz posebnih razloga cijelo jutro sam imala takozvane leptiriće u trbuhu i nakon par sati vidjela sam njega, od trenutka kad sam ušla u tu prostoriju pa sljedećih dva mjeseca nisam zaboravila njega niti njegov izraz lica. točno se sijećam kako je izgledao...
duga plavo-smeđa kosa svezana u rep mu je sezala do polovice leđa. Imao je čudnu kosu, čudnu za jednog muškraca, bila je tako glatka, ravna i sjajna, kosa kakvu bi ja sebi htjela i odmah me podsjetio na još jednog muškarca kojim sam fascinirama, vokalom moje najdraže grupe (newermind). Imao je bijelu majcu nalik na tutu s crvenim rukavima i crvenim natpisom metallica. Nosio je i svijetle isprane rebe i užasno ružne bolje rečeno gadne reebokice, ali budući da san bila zasljepljena njegovom pojavom, prešla sam preko činjenice da ima užasne patike. Rekla bi da je to bila ljubav na prvi pogled, ali na žalost to nije bila ljubav. Nakon progovorenih par riječi, svatila sam da nije samo fizički savršen već i ima nešto u njemu, nismo pričali toliko da bi utvrdila njegovu inteligenciju i velikodušnost i bi li spašava djecu u africi, ali bilo je nešto posebno u njemu. I još kad sam vidila kako crta, taj lik fenomenalno crta, prekrasni su mu crteži, odmah mi se još više svidio. Sve mi se na njemu i oko njega svidjelo, čak i način na koji je zapalio svoj bijeli malboro koji je stajao na stolu do njega.
danima nisam mogla prestat misliti o njemu, stalno mi je bio na pameti i time je preuzeo mjesto onog na kojeg sam do tada stalno mislila. zvuči glupo znam, lik kojeg sam vidjela jedan put u životu, a stalno mislim na njega, pomalo ludo, ali on je imao nešto, nešto posebno.
Nakon toga sam ga vidjela još dva puta, sad ga se i ne sjetim toliko često, ali danas iz ne znam kog razloga sam pomislila na njega...možda zato šta ni ja ne znam točno što mislim, što osjećam, na koga mislim, na koga ne, koga volim, a koga ne. možda se samo želim sjetit njega jer mi je već jednom izbrisao nekog iz misli, možda mi i ovaj put treba napraviti istu stvar...